"...........
Ne mogu ni da maštam na miru od zvona na vratima. Julka, snaja naše
komšinice, fine sitne bakice gospođe Natalije, opasana keceljom “na
jabuke”, rumena i nasmejana stoji na otiraču ispred svojih vrata, bosih
nogu.
“Joj, izvini slatka, ne mogu da nađem u ovoj babinoj apoteci
jedan normalan vanila-šećer. Sve, bre, oni od tri kinte. Hoću da joj
umuljam neki patišpanj. Da nemaš Etkera, života ti?”
Nemam. I ja
imam taj od “tri kinte” i ništa mu ne fali. Baka Natalija je dobila ime
po kraljici Nataliji Obrenović. Njena baka bila je jedna od kraljičinih
dvorskih dama u Bijaricu, pa je prvoj i jedinoj unučici dala ime po ženi
koju je volela i poštovala i nad čijom sudbinom je do kraja života lila
gorke, sive suze.
Natalijin muž je umro 1999. godine iste večeri
kada je NATO bombardovao zgradu Generalštaba u Beogradu. Uhvatio se za
grudi i rekao ženi:
“Odoh ja. Prokleti bili.”
Od tada je baka
Natalija sadila na terasi bele ruže puzavice i čuvala svoja tri unuka.
Bavila se decom i ružama s gorljivom ljubavlju koja nije ništa
uskraćivala, ništa kanalisala – ruže su rasle kako god im se prohte, a
tri devojčice uvek su plakale kada bi po njih došli Julka ili Goran.
Komšijska deca rado su posećivala baku, jer je kod nje uvek bilo malih
kolačića s lešnikom u sredini, soka od kajsija i potpuno neuobičajeno,
žvakaćih guma. Raspodeli ona svakom po nešto, posedne ih na sofu i priča
o gušteru Jagoru koji živi u cvetnom delu dvorišta.
Gušter je
proživljavao i preživljavao gotovo nemoguće avanture, deca nisu
primećivala da su baš ona glavni junaci polubasne – polubajke, glavni
akteri baka Natalijinog nenametljivog vaspitanja i njenog igrokaza koji
je garantovao da će kada jednom odrastu znati razliku između dobra i
zla, između guštera i zmije.
Baka je starila, smanjivala se,
postajala ćutljiva i zaboravna, ali je deca nisu zaboravila. Dolazila su
sve dok Julka nije zabranila.
“Keva je senilna.”, pričala je svakom
koga bi srela na hodniku. “Senilna, a neće u dom. Samo mi fali da
skuplja ovde dečurliju, ubih se čisteći.”
I tako je poslednjih par
godina otaljavaju sin i snaja, unuci su odrasli i dođu dva puta mesečno,
jer senilna baka nije toliko zaboravna da od svoje skromne penzije ne
odvoji tri zamotuljka.
Ne znam kako će Julka da umulja patišpanj bez
Etkera. Ne verujem ni da je baki stalo do poslastice. Njen svet je
odavno zatvorio vrata pred svakom nemani koja je zapretila da otkine rep
Gušteru Jagoru. Baka i Jagor sakriveni u beloj ruži pričaju jedno
drugom bajke.
U dubini duše sam, zatvarajući vrata i ostavljajući
Julku u čarapama i kecelji i zaboravljenoj zahvalnosti starici koja joj
je podigla sinove dok je ona “jurim karijeru, slatka moja”, bila sigurna
da je ono što im je poklanjala decenijama, što im je bajkom slikala i
dobrotom hranila, ono što im je ostavila u belim ružama puzavicama
vredno bar jednog čestito umešenog kolača, makar bio posut vanila
šećerom od tri kinte.
Mala bebo bebice,
Hajde porasti.
Dođi da se igramo. Dođi da te počešljam “na zvrk” da budeš lepa. Pokvasi
debeljuškaste nožice u Fontani Ruža, ti se ne možeš nikad prehladiti.
Popni se na drvo kestena i otkini najveći, baci ga da se raspukne i da
mu se raduju druga deca koja nisu hrabra kao ti.
Potrči niz brdašce u
Parku heroja, skotrljaj se niz travnati bok u leju sa lalama, zazvoni
smehom kao praporcima, leti, leti s razvigorcem, vrti se kao čigra od
duge na žitnim poljima, lepo moje dete, lepa moja devojčice.
Ne boj
se bajki koje izmišljaju čudni, stari ljudi sa cvikerom i guščijim
perom. Stari ljudi su mudri i čuvaju te u čipkama oblaka.
Ti si
moja Pepeljuga u pepelu od mirisnog tamjana. Ti si Snežana koja jede
zrelu jabuku zajedno sa svim maćehama ovog sveta. Ti si, bebo mala, moja
Uspavana lepotica na listu lokvanja, daleko od svake ale i svakog
trnja. Ne dam te ja.
No znaj da ponekad dođu dani kada treba
zamoliti ili oprostiti, kada treba čvrsto stegnuti kapke i proglasiti
snom ono što je nepromenljivo, kada je nužno položiti oružje ili razviti
zastave - dođu takvi dani.
Tada se ja, neodbranljiva od života,
izvičem, nasmejem ili preplačem neko sumorno popodne na Balkanu,
prepeglam bojne barjake, zgužvam pisma, pocepam slike, nacrtam prstom na
prašnjavoj komodi jednu ribicu i pošto nemam onu pravu, odlučim da tu
moju ribicu od dorćolske prašine priupitam za tri želje:
"Može li,
draga moja,", pitam je, "da se ja podmetnem tamo gde nekog drugog boli?
Mislim, debela sam, visoka sam, imam vek i po, umem ja to bolje.."
"Ma kakvi, " kaže ona i otresa rep.
"A možeš li, ribice, da vratiš vreme bar 10 godina unazad? Tada bih
umela da vidim šta se sprema unapred, tada bih se naoružala svim vrstama
krilatih stvorenja, svaka ala bi mi bila i drug i brat, svaki mali
akrep bi spavao na mom krilu utešen i utopljen i nikada nikome ne bi
bilo hladno?"
"Ne dolazi u obzir.", kaže ona i zuri u Dunav.
"Ako ništa od svega ovog ne možeš,", odustajem polako, "uradi ono što možeš, možda ti znaš šta je najbolje."
"Mogu da te gledam,", govori ribica. "I da se pitam koliko živ čovek
može da trpi pre nego što se i sam pretvori u prašinu. Ti si, moja
draga, moj eksperiment. Ja ne ispunjavam želje. Ja sam obična prašina u
kojoj si ti videla mogućnost da nacrtaš ribicu."
Naljutim se tada na
nju i brzo obrišem izmaštanu nevaljalicu, obrišem i komodu i stočić,
dedin predratni veker izglancam, pređem na prašnjavu tunišku lampu,
razbijem tanjirić s likom devojke koja se ljulja na nekom drvetu od
porcelana, skuvam čaj za temperaturu, sednem i plačem.
Nije to zato
što sam kukavica. I nije zato što ne umem da se igram. To je zato jer
sam sklona verovanju da i obična prašina može da bude zlatni prah, da
izmišljena ribica može da bude igračka, da u ovom životu na kojem nisam
sigurna koliko sam blagodarna i kojim danima jesam, a kojim nisam,
trebam da probam da prikupim tuđi bol bez tuđeg pristanka, da ljuljam
zmajeve, ale, akrepe i andjele u isti mah i da ih volim i kada oni mene
ne vole.
Bebo moja bebice najmanja, veruj u plahu ribicu
prevaranta. Ipak, kaži mi tiho, u jastuke, u roze ćebad, u mirisne
zavese na čistom prozorskom staklu, u kosu, u obrvu, u ugao vrata mi
kaži sve što poželiš. Ja znam jezik ribice koju si ti jednom davno
nacrtala. Ja ću joj reći kako da ti ispuni san kada ona oživi od mojih
tragova..
Voli te tvoja majka
..............................................."
LIMUN
Bošku – dala sam ti reč da ćeš biti kum mom sinu. Prekršio si moje obećanje. Rodila sam ćerku da mi se na Nebesima ne sekiraš.
„Zemlja, uniforma i malo života između...“
E.M. Remark
Za
ovu priču biram baš tebe, Laura, s tvojim očima bademima jerusalimskim,
tvojim šalovima od svile na kojima su leptire srmom i sedefom vezle
morske vile, tebe čiji uski hladni dlanovi gase vatre koje sažegoše sve
rane, uboje, sve modre tragove i zadimljene uspomene. Samo ćeš ti znati
da ni zidovi Pompeje, besnilo saharskih lisica, korali Crvenog mora,
potmulost Pacifika i bledo cveće u zapuštenom vrtu Izmira, ne mogu da
nadmaše pozlaćenost ivica dana pod treptavim lišćem one jasike u Gornjoj
Mahali gde ste ležale u mrkoj, vlažnoj zemlji koja se pušila kao da
očekuje seme, a ne granatu minobacača.
Još nisi stigla
da zaboraviš kafanu „Gorki“ u predgrađu Moskve gde ste čekale da vam
donesu boršč i vesti o černobiljskim vatrogascima, usamljeni kamp
milosrdnih sestara u Sijera Leoneu nazvan „Marija Magdalena“ pun dečaka
čije je šake odsekla vojska koja je sebe nazivala oslobodilačkom, tamnu
senku beduina Abasa koji sa vama deli urme u Marakešu, prezrele kajsije
jedne kamenom ograđene napuštene kuće u turskom delu Kipra...toliko
toga, Laura.
Živele ste između dva putovanja,
naspramne očekivanim zadacima kao iskrivljene marionete sicilijanskih
uličnih pozorišta koje spavaju dok ih maskirani glumac ne pokrene – za
vas je doba uvek bilo ratno, vreme određeno onim čudnim šiframa „ delta -
čarli – južno“, jad, plač, osveta i spora smrt koja ne dolazi, a doziva
se na svakom meridijanu.
Da li si joj poverovala kada ti je
pričala kako u šumama Slavonije žive gorske vile, i zmajevi na Staroj
planini, kako raste čarobno cveće i čudotvorne trave na Rtnju, a svrake
imaju boju osunčanog petroleja?
Da li si joj i dalje verovala
kada vas je progutala noć na mostu preko Drine, barutna i zakrvavljena,
urlajuća noć dugih cevi, oklopnih transportera, unezverenih regruta i
pokislih staraca koji su vukli volove kroz blato?
Ćutale ste i
pušile tanko isečen duvan zavijen u nedelju dana staru „Politiku“. Sećaš
li se te samoće u rano popodne aprila, one kada se ulična svetla
dalekih gradova pale tek oko sedam zbog večite neusklađenosti sunca i
ljudskih propisa, predvečerja koje gori na stidljivo otvorenim listovima
lipe?
Da li si zapamtila ptice koje lete kao
nevestinski buketi, tanke niti magle nad neprovidnom vodom reke koja se
ne može naći ni na jednoj geografskoj karti, oporu maglu nad napuštenim
drvoredom kestena gde sakrivene drhte sive gugutke?
Čuješ li
zatvorenih očiju Mocartov rekvijem, vidiš li iza trepavica Šagalove
slike razmazane grudvom belog oblaka, zvone li i dalje šansone Arsena
Dedića između dva zatišja? Da li veruješ da su postojali oni potpuno
mirni i ponosni oblici bede čovečije ogledane u olinjalom zelenom
šinjelu penzionisanog majora Ljubomira T. Jankovića na uskim ramenima
njegovog unuka Mome i limene porcije iz kojih se pušilo nešto žuto
mirišući na zgaženo lišće i trulež?
Slike vašeg dana. Da li su i
tebi, kao i njoj, one izgubile svoju čudesnu hladnu gamu kada ih je, kao
demonski vatromet, prelila topla boja višnje Momine krvi?
Pljuštala
je kiša odozgo, odozdo i postrance, smejalo se to dete Moma vašim
prljavim noktima koje ste manikirale švajcarskim nožićem, pevalo je
„Raduj se svete, Hristos se rodi“, i naslanjajući se na kundak
kalašnjikova, izvirivalo ispod cerade „dajca“, koji vas je škripeći i
brekćući razvozio po pozadini. Trebalo je do tada naučiti da pozadine
nema. Bile ste loši đaci.
„Uskrs je... sad keva farba kućepazitelja...“
„Čuvarkuću, valjda“, smejala mu se.
„Isto ti je to.Šta si, bre, ti, neka učiteljica?“, smeje se i on i nastavlja da viri u kišu.
Dvadeset
godina. Dvadeset godina računajući pelene, prve korake u filcanim
patofnama sa čičak trakom, prva oderana kolena na kaldrmi Kosančićevog
venca, šlauf za plivanje u bojama „Zvezde“, đačku bluzu na čijim su
leđima flomasterom ispisana sva imena IV-4, poljubac jedne Lidije u
Čuburskom parku na zarđaloj ljuljašci, maturski rad na temu „ Kraljević
Marko – istina i mit“, devetnaesti rođendan u kafani „Zona Zamfirova“,
prvo i poslednje pijanstvo one noći kada je Lidija sa ljuljaške rekla da
nema smisla da ga čeka dok se vrati iz Armije i nekako suludo bezazlen
huk beogradske železničke stanice pune regruta. Zagreb. Prekomanda
okolina Bihaća. Brojao je „sitno“. Dve nedelje.
Dve nedelje do
Ade Ciganlije i maznih beogradskih devojaka u bikinijima. Dve nedelje do
kevinih šampita. Dve nedelje do belih pantalona i tamne „La Costa“
majice. Dve nedelje do asfalta koji će se topiti pod točkovima
ljubičasto ofarbanog golfa „keca“.
A tada se svemir sunovratio u svoju tamnu materiju nad Balkanom.
„Pucao
sam, jebo te, u granje, u žbunje, umalo ne skenjah vodnika Radoja. Hteo
posle da me zgazi, koji si ti vojnik, kaže, ti si bre beogradska
baraba, a ne vojnik JNA, stoko jedna ćorava, marš bre u štab, kad nisi
za junaka, životinjo jedna... Koji junak, čoveče, nisam imao dva bojeva
gađanja u celom roku, sve nešto kao štedimo municiju, pa smo kao
tajanstveni, pa ne daju napolje, a i gde ćeš napolje u onoj pripizdini, i
koga bre treba da čuvam i da se čuvam, medveda ili naroda. Izvukoše
onda i četnike i ustaše i neke kao šatro specijalce, a o mudžahedinima i
da ti ne govorim. Nije prošlo ni nedelju dana, pitam Radoja hoće li se
kući, brate Radoje – e, kad me tad nije ubio niko neće. Te, izdajnik, te
špijun, te govno od čoveka – i pobijemo se, šta da ti dalje pričam.
Hoće majmun da me stavi u pritvor, kao produžiće mi rok, a ono čoveče
klanica na sve strane, umlatiše vojsku gde stignu, dok se Radoje igra
druga Tita. I tako sam ti se ja našao ovde, kad smo se povukli. Dalje
nije moglo. I šta ću. Ratujem. Žao mi naroda, ali mi mene još žalije.
Nisam ja za te fore sa lupanjem crte dokle je čije i ko se kako krsti.
Gadno mi da pucam. Pucam u vazduh. Ubijam nebo, jebem ti nebo kad je
nedeljivo. I ponekad raspalim u mrak kad nas je više. Žmurim, ali nemoj
da si to rekla nekom, streljaće me ko Nemci.“
Sećaš
li se, Laura, tog beskrajnog krajolika bez trave, bez puta, te kiše
koja vas je pratila danima, od jednog položaja do drugog, iz jedne
poljske bolnice u drugu, sećaš li se kako su se maglili prizori
razgolićenih ljudskih tela u nevernom izdajstvu života koji im je
pobegao pod gelerom, pod metkom, pod nožem, kako je zujao diktafon sa
slabim baterijama, a čovek sa hiruškom maskom na licu jednolično
govorio: „Šezdeset četvrta, pol ženski, starost oko 60, šezdeset peta,
pol ženski, starost oko 8 , šezdeset šesti, osamdeset drugi, sto
deveti...“ Danima. I tvoje crno-bele fotografije. Tvoje mučnine. Tvoje
ćutanje. Tvoje uzaludno čekanje telefonske veze sa svetom koji je negde
daleko kroz prozore gledao oblake, golubove, izloge, autobuse, žene u
haljinama i muškarce u čistim košuljama.
„Hajde,
Lujza, mrdni dupetom, zaginućemo ovde do ujutro. Ko mi te dade da te ja
vodim ko budala ovuda, kad osim 'moljim' i 'hfala' ne znaš ni da
bekneš.“
„Laura, Moma, ja sem Laura. No Luisa.“
„Ćuti,
molim te, zovi se i Žarki Tiganj, ali se miči više s tim aparatom,
jedan mrtav ko i svi drugi, šta ih koji moj slikaš kad nemaš muda. Posle
ja da te lečim.“
„Moma, ti kreten. Onda kaze nema istina, a meni smetaš. Ja radim posao svoj. Ti svoj. Pucas tamo u grmlenije i cuti sebe.“
Pratio
vas je kao senka, dodeljen milošću nikad treznog kapetana zbog kojeg bi
i Sotona spoznao stid. Tri meseca. Hiljadu dvadest četiri fotografije.
Trideset TDK tonskih kaseta od po pola sata sa svake strane. Sedamnaest
sati filmske trake.
Da li si zapamtila taj kišni dan 1992.
godine? Gde su te šumske vile, pitala si, gde su te trave što leče sve
bolesti, ko ubija petrolej boju ptica, šta radi ovaj balavac ovde, gde
su ti plaćeni, zaraćeni, naučeni, obučeni, zaduženi – nema jezika na
kojem nisi pitala i nema jezika na kojem si mogla da dobiješ odgovor.
Ovo ne liči na Afriku, ovo nema veze sa azijatskim strahotama, ovo nisu
meksičke favele – ovo je majka Evropa, ovo je Bah i Rahmanjinov, i
Šerbur je ovo, dvorci Loare koji se naginju nad vodu i bugarske ruže
podno planina, zlatni Prag i vatra Etne, mirno more i Materhorn, pitala
si očima i nije bilo očiju koje su mogle da ti odgovore. Sećaš li se
kiše u aprilu 92. godine, u Evropi, na Balkanu, na maloj tački mokre
topografske karte negde gde je počinjala i umirala zemlja vila, čajeva,
zmajeva koji sleću na cvetove?
„`Ajd` da se malo
stane, crkoh gladan“, kaže Moma i prelazi rukom preko obraza. „Vidi me,“
gurka te puškom, „ko Gaga Nikolić! Znaš ti ko je Gaga, je li bre, je l'
puštaju tamo kod tebe 'Otpisane'? E, to bih voleo da vidim, kad Tihi i
Prle govore taj tvoj španski,izraelski, šta li je, onako sinhronizovano,
vamos mućaćos, andere, andere, ariva, ariva! A Nemac mu kao viče
'stanos, mućaćos, pucaćos'...“
Smeje se i ti se smeješ,
Laura, toj mladoj budali koja noću gleda u prazno i pokriva rukom
uvijenu cigaru, odbija da pali treći na šibicu ( „prvog vidi, kod drugog
cilja, a trećeg skenja“), gladi kalašnjikov i plače kad naiđemo na
mrtvu mačku koja još oko vrata ima traku na kojoj je neko izvezao plavim
koncem „Jadranka“.
„Koji debil je dao mački ime Jadranka,
nije ni čudo da je jadna zaginula, dok je dozoveš treba ti pola
sata...“ mumla i kopa plitku jamicu u koju zakopava mačku i stavlja na
vrh te skaredno glupe humke grančicu bukve na koju kači traku. „E,
Jadranka, baš si i ti neki kreten. Veći od ove dve što slikaju i pišu,
tebe bar niko nije terao da se smucaš ovuda, glupačo jedna.“
Kevina,
kaže, se zove Stoka, jer se jedina odaziva kad keva drekne. „Stoko
jedna, vuci se kući“. I keva je luda, potvrđuje. I Stoka, što se
odaziva.
I stali ste tada, u aprilu 92. godine,
pod kišom, u vreme primirja, u vreme na Zapadu ništa novo, u vreme kada
je trebalo uraditi sve osim stati. Zalegli ste pored „dajca“, u šanac
kraj puta, vas petoro ispod dva šatorska krila, a tada je, kao u lošem
holivudskom filmu stala kiša, kao da je neko zavrnuo slavinu, i boje su
postale čiste i jasne, a vazduh zamirisao na otkose, na mimozu, na
vanilin šećer, na nestvarnost i pustoš.
„Vidi, duga!“, podigao se Moma odbacivši šatorsko krilo.
„Sunce, čoveče...sunce..“ Kopao je po rancu i izvukao negde ispod
smotanih sivomaslinastih čarapa jedan limun. Žut. „Keva poslala po
Jovanu i napisala da jedem te vitamine, jebo te, luda li je, ona misli
da je Milena Dravić, pa kao 'donesi mi jagode kad ideš da umlatiš Švabe
na Vučevu', a Boris Dvornik kaže, ' ja ću ti doneti cvića'. Nema, bre,
ona pojma da ovo nije u režiji Veljka Bulajića, nema bre, cviće i jagode
i ti fazoni sa 'nas dva brata oba ratujemo'. Evo ti“, pruža ti limun,
„Podseti se i ti malo na tu tvoju Gazu, Gizu, Meku i Medinu, vidi kakva
si, duša ti u nosu...“ Sećaš li se kako si pružila ruku i uzela limun,
zagrebala koru noktima i pomirisala. „Ti, Moma, velika budala“, rekla si
i poljubila ga u čekinjavu bradu. „Nemoj da se intimiziramo, Lizika,
posle ćeš i alimentaciju da tražiš.“
A onda je puklo. Jednom. I
još jednom. I deset puta po jednom. I oni su uzvratili. Jednom I deset
puta po jednom. Zarile ste glave u zemlju, u mokra šatorska krila, u
dlanove, a ti si držala i dalje onaj limun stisnut uz grlo.
„Ozren, Ozren!“, urlao je u radio-vezu Jovanča Gavrić, selo Kolješnica, Donja Jasika. „Pobiše nas!“
Negde
iz daljine čulo se i primicalo sve bliže i bliže to „Ozren“, a Moma je
ubijao granje, ubijao nebo, bukve pored puta, ležeći preko naših nogu.
„Glave dole, glave sagnite, jebeš i ruke i noge, ne mrdajte, majku im slepačku, dole glave!“, vikao je.
Tih
petnaest minuta i tri kalašnjikova i minobacači i rafali i „Ozren“ koji
nije stigao dovoljno brzo – sećaš li se Laura, kako je sve utihnulo,
baš kao ona kiša i kako je dim bio ljut i kako je smrdelo na spaljeno, a
vama je po nogama bilo mokro i toplo poput ćebeta i crveno kao višnje,
rekla si, kao višnje crveno i bezglasno i bezbolno.
„Moma?“
„Mali?“
„ Sjebaše me...“, rekao je, a sa svakim udahom krvi je tekla, gusta i lepljiva.
„Nije strašno, samo te je malo okrznulo, ne boj se klinac“, okrenuo ga je na leđa Pavle Milutinović, Kraljevo, januarska klasa.
Pamtiš
li Laura, kako ti je stegao onu šaku u kojoj je još bio limun, žut i
krvav, i pitao je li to sada smrt, a ti mu govorila, „Ne lupa, Moma, ne
umre čovek od malo gelerov.“ ? Da li se on to meni osmehnuo, kazala si, a
iza onih dvadeset godina negovanih trepavica više nije bilo ni kiše, ni
keve, ni Ade Ciganlije, ni jagoda nije bilo, filmova, knjiga, Lidije i
„Zone Zamfirove“. Ljuljaška se pokidala.
Bile ste žive i cele,
neokrznute. Imale ste limun, kevin limun koji je Jovan doneo radi
vitamina. Krvave i prljave, bile ste bezobrazno žive u zemlji gde je
smrt moneta. Gurnula si limun ispod pocepanog džempera. Obrisale ste
ruke o travu. Moma je namignuo u duginim bojama.
Da li si
zaboravila, Laura, orden koji leži na izlizanom somotskom jastučetu,
plotun počasnog voda, vetar koji udara pravo u grlo, vence iz kojih
ispadaju iglice bora – Laura, Laura, sećaš li se kako ste zagrljene
sišle niz nabujale bokove brda zaraslog u travu i ljutić, kako ste
potrčale ostavljajući za sobom ožalošćenu rodbinu, gomilu zemlje iz koje
beže bube i mravi, kako ste pale i skotrljale se niz nakazno pastoralan
pejzaž prosipajući iz džepova cigarete, kutije šibica i olovke, pravo u
baru prekrivenu žabokrečinom i kako ste se pogledale i kako se
provalio smeh kao zavijanje, kao orgulje u koje je sasut rafal?
Nije znala šta je bilo smešno, samo se tog smeha seća kao ludila i nije u stanju da ga se ni sad zastidi.
Razišle
ste se na onoj istoj ćupriji sa koje ste utonule u Momin svet. Čista i
počešljana, u zelenkastoj košulji, sa torbom na ramenu, grlila si me
dovoljno dugo da utrnem. A onda si iz torbe izvadila okrvavljeni limun i
bacila ga preko iskrivljene ograde u reku. „Piši meni“, rekla si.
Javila bi ti se ona. Ali ne sme. Više bih vam bola nanela nego što bih
vas umirila. Ovako ćuti i nada se si dobro. Tamo daleko. Gde cveta limun
žut.
