Pariz spava.
Raskošna, iskričava zver Svetla i poroka, okupana i namirisana sačekuje me na
Gare du Nord –skrama leda na fasadi stanične zgrade, miriše cafe au lait i
croissant, iza modrikastih stakala malih kafea konobari u crnim keceljama
pokrivaju mermerne stolove stolnjacima sa crveno-belim kvadratićima, ljudi
promiču kao krupni noćni leptiri i nestaju u grotlu Metroa, jato smrznutih
golubova šušteći se pribija uz čeličnu konstrukciju krova. Nedostaje mi moja
Nena. Njeni uredno spakovani koferi, pažljivo složene putne isprave, njeno
francusko „r“, njen način da razveseli namrgođenog nosača Maora besmisleno
velikom napojnicom radi koje će tegliti prtljag poput lokomotive, nedostaje mi
u gradu gde bi svako trebao da bar na trenutak zaboravi da mu je ikada iko
nedostajao.
Place de la
Concorde je u narandžastoj magli. Zaustavljam taksi vozača. Ovde ću izaći,
kažem.
„Ali, madam, u
ovo doba ne možete dobiti smeštaj u Hotel de Crillon...“
Ni ne treba mi,
pomislih. Sve što mi treba je ono rasuto srebro Fontane mora i Fontane reka,
zlatni odsjaj tritona i sirena, vitki kandelabri naspram tanke crte neba
presečene egipatskim obeliskom uperenim u Mesec, šum automobilskih točkova koji
jure Jelisejskim poljima, jedan pogled na Trijumfalnu Kapiju i udaljeni drhtaj
povenulog cveća Tiljerija. I moja Nena, nagnuta nad svojom šoljom kafe pogleda
uperenog kroz kristalno staklo Crillon hotela - jedne davne večeri smo
bacile po franak u naruučje crne lepotice s ogrlicom od školjki dok su
bljeskovi vodenih perli prštali nad našim glavama i svaka za sebe požele nešto
veliko i važno. Ne sećam se šta sam poželela. Nemam metalni franak da ga bacim
ponovo. Evro je bezličan u odnosu na ondašnji mali, žuti novčić, nesposoban za
ispunjavanje jednako malih ljudskih želja kakve smo u tom trenutku imale. Da
budemo živi. Zdravi. Zajedno. Srećni. Nemam nikakvih želja.
Sviće. Raspukao
oblak sipa sumornu kišu. Vreme je da se krene. Pariz moje mladosti, sve avenije
i ulice, arondismani i stanice metroa, Sena i Versajski dvorac, ruže carice
Žozefine koje su mirisale opojno i otrovno, sablja sa Vaterloa, Kralj Sunce,
crvene vrpce na vratovima dama koje se izbegle nesrećnu sudbinu deteta princeze
Marije Antoanete, Hotel Ritz u kome je carovao Gestapo i u kojem su se skrivali
Jevreji, Monmartr i Monparnas, Opera i Notre Dame de Paris – vremeplov se
pokvario. Još jedan pogled kroz kišnu zavesu, uzdah voza na Gare de Lyon i
završilo se.
"...........
Ne mogu ni da maštam na miru od zvona na vratima. Julka, snaja naše
komšinice, fine sitne bakice gospođe Natalije, opasana keceljom “na
jabuke”, rumena i nasmejana stoji na otiraču ispred svojih vrata, bosih
nogu.
“Joj, izvini slatka, ne mogu da nađem u ovoj babinoj apoteci
jedan normalan vanila-šećer. Sve, bre, oni od tri kinte. Hoću da joj
umuljam neki patišpanj. Da nemaš Etkera, života ti?”
Nemam. I ja
imam taj od “tri kinte” i ništa mu ne fali. Baka Natalija je dobila ime
po kraljici Nataliji Obrenović. Njena baka bila je jedna od kraljičinih
dvorskih dama u Bijaricu, pa je prvoj i jedinoj unučici dala ime po ženi
koju je volela i poštovala i nad čijom sudbinom je do kraja života lila
gorke, sive suze.
Natalijin muž je umro 1999. godine iste večeri
kada je NATO bombardovao zgradu Generalštaba u Beogradu. Uhvatio se za
grudi i rekao ženi:
“Odoh ja. Prokleti bili.”
Od tada je baka
Natalija sadila na terasi bele ruže puzavice i čuvala svoja tri unuka.
Bavila se decom i ružama s gorljivom ljubavlju koja nije ništa
uskraćivala, ništa kanalisala – ruže su rasle kako god im se prohte, a
tri devojčice uvek su plakale kada bi po njih došli Julka ili Goran.
Komšijska deca rado su posećivala baku, jer je kod nje uvek bilo malih
kolačića s lešnikom u sredini, soka od kajsija i potpuno neuobičajeno,
žvakaćih guma. Raspodeli ona svakom po nešto, posedne ih na sofu i priča
o gušteru Jagoru koji živi u cvetnom delu dvorišta.
Gušter je
proživljavao i preživljavao gotovo nemoguće avanture, deca nisu
primećivala da su baš ona glavni junaci polubasne – polubajke, glavni
akteri baka Natalijinog nenametljivog vaspitanja i njenog igrokaza koji
je garantovao da će kada jednom odrastu znati razliku između dobra i
zla, između guštera i zmije.
Baka je starila, smanjivala se,
postajala ćutljiva i zaboravna, ali je deca nisu zaboravila. Dolazila su
sve dok Julka nije zabranila.
“Keva je senilna.”, pričala je svakom
koga bi srela na hodniku. “Senilna, a neće u dom. Samo mi fali da
skuplja ovde dečurliju, ubih se čisteći.”
I tako je poslednjih par
godina otaljavaju sin i snaja, unuci su odrasli i dođu dva puta mesečno,
jer senilna baka nije toliko zaboravna da od svoje skromne penzije ne
odvoji tri zamotuljka.
Ne znam kako će Julka da umulja patišpanj bez
Etkera. Ne verujem ni da je baki stalo do poslastice. Njen svet je
odavno zatvorio vrata pred svakom nemani koja je zapretila da otkine rep
Gušteru Jagoru. Baka i Jagor sakriveni u beloj ruži pričaju jedno
drugom bajke.
U dubini duše sam, zatvarajući vrata i ostavljajući
Julku u čarapama i kecelji i zaboravljenoj zahvalnosti starici koja joj
je podigla sinove dok je ona “jurim karijeru, slatka moja”, bila sigurna
da je ono što im je poklanjala decenijama, što im je bajkom slikala i
dobrotom hranila, ono što im je ostavila u belim ružama puzavicama
vredno bar jednog čestito umešenog kolača, makar bio posut vanila
šećerom od tri kinte.
Mala bebo bebice,
Hajde porasti.
Dođi da se igramo. Dođi da te počešljam “na zvrk” da budeš lepa. Pokvasi
debeljuškaste nožice u Fontani Ruža, ti se ne možeš nikad prehladiti.
Popni se na drvo kestena i otkini najveći, baci ga da se raspukne i da
mu se raduju druga deca koja nisu hrabra kao ti.
Potrči niz brdašce u
Parku heroja, skotrljaj se niz travnati bok u leju sa lalama, zazvoni
smehom kao praporcima, leti, leti s razvigorcem, vrti se kao čigra od
duge na žitnim poljima, lepo moje dete, lepa moja devojčice.
Ne boj
se bajki koje izmišljaju čudni, stari ljudi sa cvikerom i guščijim
perom. Stari ljudi su mudri i čuvaju te u čipkama oblaka.
Ti si
moja Pepeljuga u pepelu od mirisnog tamjana. Ti si Snežana koja jede
zrelu jabuku zajedno sa svim maćehama ovog sveta. Ti si, bebo mala, moja
Uspavana lepotica na listu lokvanja, daleko od svake ale i svakog
trnja. Ne dam te ja.
No znaj da ponekad dođu dani kada treba
zamoliti ili oprostiti, kada treba čvrsto stegnuti kapke i proglasiti
snom ono što je nepromenljivo, kada je nužno položiti oružje ili razviti
zastave - dođu takvi dani.
Tada se ja, neodbranljiva od života,
izvičem, nasmejem ili preplačem neko sumorno popodne na Balkanu,
prepeglam bojne barjake, zgužvam pisma, pocepam slike, nacrtam prstom na
prašnjavoj komodi jednu ribicu i pošto nemam onu pravu, odlučim da tu
moju ribicu od dorćolske prašine priupitam za tri želje:
"Može li,
draga moja,", pitam je, "da se ja podmetnem tamo gde nekog drugog boli?
Mislim, debela sam, visoka sam, imam vek i po, umem ja to bolje.."
"Ma kakvi, " kaže ona i otresa rep.
"A možeš li, ribice, da vratiš vreme bar 10 godina unazad? Tada bih
umela da vidim šta se sprema unapred, tada bih se naoružala svim vrstama
krilatih stvorenja, svaka ala bi mi bila i drug i brat, svaki mali
akrep bi spavao na mom krilu utešen i utopljen i nikada nikome ne bi
bilo hladno?"
"Ne dolazi u obzir.", kaže ona i zuri u Dunav.
"Ako ništa od svega ovog ne možeš,", odustajem polako, "uradi ono što možeš, možda ti znaš šta je najbolje."
"Mogu da te gledam,", govori ribica. "I da se pitam koliko živ čovek
može da trpi pre nego što se i sam pretvori u prašinu. Ti si,